Podijeli

EmausVeć smo prošle nedjelje istaknuli, potaknuti Božjom riječju, kako je važno biti članom kršćanske zajednice gdje susret s Isusom u euharistiji postaje stvarnost. Bivamo slični okupljenim apostolima u čiju sredinu dolazi Uskrsli. U tim susretima s njim vjera se hrani i jača. Bez tih susreta s njim, vjera postaje nešto privatizirano, prepušteno meni i mojim prohtjevima i potrebama.

Vjera se prilagođava meni umjesto da se ja prilagođavam njoj. U takvoj „privatizaciji“ vjera može biti krivo shvaćena, podložna raznim praznovjerjima i vlastitim (netočnim) prosudbama. Zajednica sa svojim pastirima garancija je nasljedovanja Krista i njegove nauke, ona daje sigurnost da sam na pravom putu - Isusovom putu jer on živi u toj zajednici - Crkvi kroz svoju riječ koja se naviješta i tumači i sakramente koji nas posvećuju i s Kristom združuju. To se tako lijepo i jasno vidi i u današnjem evanđelju. Krist prvo govori, tumači, a onda lomi kruh, pričešćuje. I taj susret ovu dvojicu vodi natrag u zajednicu, apostolima. Tamo u zajednici proživljavaju svoje iskustvo i svjedoče ga drugima. Posebno se valja zadržati na iskustvu ove dvojice učenika: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je govorio?“ pitali su jedan drugoga. Te iste Isusove riječi slušamo i mi svake nedjelje na sv. misi. Gori li naše srce? Ispunjavaju li nas te riječi ili samo „štopamo“ vrijeme kada li će misa završiti? Slušamo li ih pažljivo i s razmišljanjem? U opasnosti smo da Božje riječi poistovjetimo sa ljudskim riječima kojih su nam već pune uši. Svi nešto pričaju, puna nam je glava svakojakih riječi - često praznih, izrečenih samo da se nešto kaže ili lukavo smišljenih tako da gode ušima slušatelja. Čujemo ih i brzo zaboravimo! O, kako nam lijepe, mudre i istinite riječi Bog izgovara! Kako samo mogu „zapaliti“ srce, ohrabriti dušu, utješiti i podići! Samo ako ih hoću poslušati ušima i srcem! Onda se osjećam kao ona dvojica na putu u Emaus! A još ako pristupim Kruhu koji se lomi i pruža s oltara! Uskrsnuće postaje tada u meni stvarnost! Slušati Krista i blagovati Krista – to je spas na putu života koji je sličan putu u Emaus – ispunjen tjeskobom, brigama, strahovima, neizvjesnošću. A onda na tom putu „u Emaus“ dolazi Krist, često ga ni ne prepoznamo kako ide s nama, a onda – ako ga odlučimo ipak poslušati – srce biva ispunjeno, ohrabreno pa se više ne boji vratiti se „u Jeruzalem“, tamo odakle je htjelo pobjeći. Susret s Kristom rađa hrabrost da se život prihvati, da se patnja podnese, da se dočekaju bolji dani.